SUBLIME

SUBLIME (1996)

Svaki put kad Los Angeles gori, ne zbog šumskih požara ili izrazito vrućih dana, već zbog toga što netko izađe na ulicu nešto spaliti kako bi izrazio nezadovoljstvo društvenim statusom, posegnem za ovim albumom. To je neki uvjetovani refleks koji sam stvorio sam sebi - čim vidim zapaljeni auto, pa čak i kad ga zapali nekakav francuski seljak koji zna da će jedino na taj način privući pažnju politike na svoj slučaj, počnem pjevušiti

Let it burn, wanna let it burn
Wanna let it burn, wanna, wanna let it burn

Sublime i jesu iz Los Angelesa i to je očito po svemu, od zvuka do stavova. Ima tu kod njih u tragovima i Red Hot Chilli Peppersa i Jane’s Addiction, gledajući sa strane alternativnog rocka kojega svakako njeguju povremenim izletima u nježnije, akustične i melodičnije momente. Osjeti se tu i punk scena, više sklonost dobrim starim hardcore majstorima i njihovim angažiranim stavovima nego pop zvuku i šarenim temama. Iako i ovoga drugoga ima u tragovima.

Od Circle Jerksa do Green Daya, sve je to ionako Kalifornija. Kao i hip-hop scena Zapadne obale, čije gangsta elemente dodaju. A onda, daleko najznačajnije, ide se sve do Jamajke. Opet, ne da bi se bilo dio scene i tek još jedan ska-punk bend, već da bi se igralo baš s izvornim dubom i rocksteady zvukom. I svakom prilikom odalo počast reggaeu. Kalifornija, Jamajka. Pa onda i Dalmacija.

U ranim danima srednje, rane srednje, nekako je iz današnje perspektive, koja uključuje ogromnu produkciju kako bi se otišlo u restoran, neshvatljivo lako bilo otići nekoliko tjedana na Zlarin i spavati u šatoru. Valjda su se tako osjećali i svi bendovi koji su počeli svirati s par zvučnika i jednim kombijem, da bi onda prešli na stadione i nizove kamiona. Mislim, stvarno ne mogu iz kuta sredovječnog muža i roditelja uopće pomisliti na takvu ležernost i pomirenost s manjkom komfora.

Ali, sve u svoje vrijeme ima smisla, a u tim danima otkrivanja svijeta imao ga je i zvuk ovog albuma. Ima ga i danas, na nešto drugačiji način, što je onaj konačni dokaz da je, barem iz mog kuta, bezvremensko remek-djelo. Danas možda više uživam u vrhunskoj svirci, trenutcima genijalnosti razasutim unutar tih 5 minuta realizirane ideje. Uživam u treniranju uha i ugađanju uma.

Nekada bi samo skakao. Prva jutarnja piva, obično već oko deset, sunce, ska ritam i dobra zezancija. Tekstovi Bradleya Nowella imali su i dozu humora, uglavnom crnog, žestine, ali i jasno moralno uporište. Nismo tu samo radi čistog hedonizma. Neke stvari jednostavno nisu u redu. I zato, ako treba, neka gore.

Let it burn, wanna let it burn
Wanna let it burn, wanna, wanna let it burn

Nowell je umro od predoziranja heroinom pred izlazak ovog albuma, trećeg i ultimativnog, na kojem je sve sjelo. Nekima ta kombinacija svega i svačega neće sjesti nikada, ali upravo zbog nje Sublime jesu posebni, ne tek jedan od bendova neke scene. Ne, oni su jedinstveni, u vlastitoj niši, izvan žanrova.

Uostalom, ta samodostatnost očita je na svakoj pjesmi. Krećemo s “Garden Grove” koja je više isječak filma nego soundtrack, vozimo se kombijem u društvu Nowellovog dalmatinca i idemo od melankolije do studija u kojem se netko očito zna dobro igrati s gumbićima. Jamajka je inspiracija, ali nema sumnje kako je ovo i oda indie glazbi ‘90-ih. Iako to vjerojatno ne želi biti.

Onda bezvremenskim hitom “What I Got” poharaš top liste i postigneš uspjeh o kojem se nisi usudio ni sanjati, a nisi tu da uživaš u njemu i priuštiš si kvalitetniji heroin. Klasična pop pjesma tematikom - voli onoga s kim si, život je lijep ma kakvim problemima bio krcat - uz melodiju nikad bližu Beatlesima pokazuje da je Nowell imao i veliko srce. Uostalom, ima je opet pred kraj, u više akustičnoj i jednostavnijoj verziji za razliku od ove studijski ispeglane, što znači da je svima bilo jasno da su snimili hit kojega mogu eksploatirati do kraja života.

“Wrong Way” kreće slično, a onda se pretvara u ska veselicu koja govori o nimalo veseloj temi maloljetničke prostitucije. I tome kako neki ljudi jednostavno nemaju izbora - kad se rodiš u razorenom domu, kad umjesto podrške doživljavaš samo maltretiranje, o kakvim izgledima za ostvariti sreću pričamo?

“Same In The End” na neki način opet se dotiče manjka očinskog uzora i možda je Bradley kroz sve ove likove pričao neku svoju priču. Možda nije ni on imao sreće u startu, možda je dobio takve karte da nije mogao drugačije završiti. Tragedija je tim veća jer je očito shvaćao što se događa, čovjek ima empatiju kao svaki pravi buntovnik, ali kemija je zajebana stvar.

Hej, ako dom nije dom, barem je tu gitara, svojevrsni rad u poljima pamuka. Tu možeš pobjeći, tu možeš nasiljem uzvratiti nasilnicima, u glavi. Emotivnost se ne može sakriti ni iza Jamajke, nije ovo opušteno koliko napeto, a kako i ne bi bilo kad svakih pola minute eksplodira u hard core refrenu.

I onda idemo malo razbijati i po stvarnom svijetu. Rasni neredi u Los Angelesu 1992. I kao što kaže Nowell, nije to bilo samo zbog Rodneya Kinga, zbog policije. To nezadovoljstvo u ljudima treba nešto da ga pokrene, ali ono je prvenstveno motivirano klasnim stanjem. Nemogućnosti da se ispliva s dna. Pa onda barem isplivaj s novim razglasom ili gitarom kad razbiješ izlog dućana i ukradeš što ti treba.

Himna odvožena na nezaboravnom basu. I onda upada “Santeria”. Još veći hit od “What I Got”, gitarska virtuoznost, melodija, refren, a sve u ritmu Jamajke. Dakle, koliko albuma ima ovakvih uvodnih 6 pjesama?

A tu nije ni blizu kraj. “Seed” je obrnuo formulu “Same In The End”, ovdje krećemo u hardcoreu prije nego se okrenemo na ska. Ovo je možda i najslabiji trenutak albuma, što dovoljno govori jer je opet u pitanju odlična i pamtljiva stvar. Inače, kad sam prvi put čuo Sublime, jednog davnog ljeta, možda godinu nakon što je album objavljen, imao sam pristup samo CD-u, bez kutije, pa pojma nisam imao kako se stvari zovu.

Naravno, tada nije bilo ni interneta. Ono čega je bilo - presnimavanja. Pa kad sam na kazetu snimio album, trebalo je nekako i imenovati pjesme. Ovu sam nazvao “It’s a disease”, valjda jer je to prva rečenica koju sam uopće razumio u ovim maničnim prijelazima iz šeste u drugu brzinu.

Najluđe od svega, drugi dio albuma još mi je draži. Tu osim reprize “What I Got” imamo i banalne veselice koje ne žele biti ništa drugo. I gomilu, gomilu Marleya. “Jailhouse” je oda Marleyu, ali na momente zvuči kao UB40 i u tome uopće nema ništa loše. “Pawn Shop” je … pjesma o zalagonici. Nastavljamo u reggae ritmu, ali ovaj put dozu ozbiljnosti daju orgulje i brutalna uvodna Nowellova solaža. Taj momak je stvarno znao svirati kao majkojebac razbijač.

Nakon još jednog kratkog hard core predaha nastavljamo u reggae ritmu s “Ballad of Johnny But” koja je još jedna oda junacima s Jamajke, ali ovaj put je tema nešto ozbiljnija, fiksanje heroinom i ono što ide uz to. Nakon ovog maestralnog dijela albuma stvari se opet malo ubrzavaju, ovaj put u ska ritmu s “Burritos” koja pjeva o ljudima koji nisu ni svjesni da ne mogu biti promašeni slučajevi ako su u stanju stvarati ovakvu glazbu. Samo, jebiga, to je taj paradoks - da je Bradley bio svjestan kakva je faca, onda nikada ne bi uzeo gitaru u ruke.

“Under My Voodoo” je možda najklasičniji rock moment na albumu, zato nekako i ne ostavlja naročit dojam, ali brzo smo nazad u ležernim tonovima. “Get Ready” je praktički nastavak odavanja počasti reggea junacima i šašavim cigaretama natrpanim šašavim biljem. Some folks say that smoking herb is a crime, a ja kažem neka pati koga smeta. Odavno ne pušim, više sam u rumu, craft pivu i vinu, ali to ne znači da se ne mogu zavaliti s čašom punom leda i alkohola kako bi uživao u ovoj ljepoti.

“Caress Me Down” je zajebancija koja ima i dancehall elemente, prisutne i ranije na albumu, elemente koje bi netko poput Lou Bege znao pretvoriti u vječnu prisutnost na mainstream radiju. Ova pjesma se neće vrtiti nigdje jer je previše kompleksna, od teksta do aranžmana, ali zato je dokaz da se i ovakvi glazbeni frikovi poput mene, koji možda malo previše vremena provode razmišljajući o onome što slušaju, znaju zabavljati. Ono, barem malo.

I to je to, nakon spomenute reprize imamo i obradu Gershwinove “Summertime” koja se zove “Doin’ Time”. To je taj humor. Čak i ovakva fora prolazi jer nema tu nikakvog forsiranja, samo čisti instinkt. Nažalost, Nowell nije imao instinkt za preživljavanjem, ali, kako to reći i zvučati mudro, iako nije živio dugo, živio je dovoljno da ostavi svoj trag.

Evo, već nekih 28 godina ne mogu zamisliti ljeto bez ovoga albuma. Koliko god ga slušao, usprkos svim promjenama i stanjima kroz koje čovjek prolazi, nikada nisam pomislio da je dosadan. Dok sam ovo pisao slušao sam ga možda i više nego što bi inače, ali ne da bi se inspirirao, jer ionako znam svaki takt napamet, već zato što kad sam počeo nisam imao želje staviti nešto drugo.

Kaže u jednom trenutku Bradley “There'll come a day when all of that shit won't matter”. Kažem ja, nikada neće doći dan da me ovi ritmovi i solaže neće tjerati da mrdam vratom kao Stari kad zaspe na početku neke utakmice. Kao što samo ime kaže, ovo je jednostavno veličanstvena, produhovljena glazba.